Dvije noći u Raštu: forenzička rekonstrukcija masakra

Predvečerje kaosa: Subota, 17. siječnja 2026. – 18:00 sati

Subotnje kasno popodne u Raštu, glavnom gradu pokrajine Gilan, bilo je neuobičajeno napeto. Građani su se već danima suočavali s nestankom vode i električne energije, što je potaknulo frustracije. Prvi izvještaji o manjim demonstracijama pojavili su se oko 18:00 sati u blizini trga Sabze Meydan. Iako su u početku okupljanja bila mirna, svjedoci su primijetili neuobičajeno veliku prisutnost snaga sigurnosti, uključujući pripadnike Basij milicije i snaga za suzbijanje nereda. Mnogi su demonstranti nosili plakate s natpisima protiv lokalne uprave, ali i simbole koji sugeriraju dublje nezadovoljstvo režimom. Amnesty International je kasnije izvijestio o prekidima interneta koji su počeli sporadično, sprječavajući komunikaciju i širenje vijesti.

Do 20:00 sati, procjene govore da se na ulicama Rašta okupilo nekoliko tisuća ljudi. Prosvjedi su se proširili na glavne bulevare grada, uključujući Bulevar Imama Homeinija i Bulevar Azadi. Iako su demonstracije ostale uglavnom nenasilne, uzvikivanja su postala oštrija. Svjedoci poput Fatemeh Rahmani, studentice sa Sveučilišta Gilan, izjavili su da su prosvjednici tražili odgovore na pitanja o korupciji i neučinkovitosti vlasti. Neki su čak otvoreno spominjali ime Mahse Amini, što je bio jasan znak da se nezadovoljstvo proširilo izvan lokalnih problema. Iran Human Rights (IHR) je dokumentirao prve videozapise koji prikazuju pustošenje javne imovine, ali ne i prijetnje životu, od strane nekolicine izgrednika, što je kasnije poslužilo kao izgovor za brutalne akcije snaga sigurnosti.

Prvi val represije: Noć, 17./18. siječnja 2026.

Oko 22:30 sati, svjedoci su izvijestili o orkestriranim napadima snaga sigurnosti na prosvjednike. Policija, uz potporu Basij milicije i snaga IRGC-a, počela je koristiti suzavac i gumene metke. Video snimke koje su procurile, a koje je analizirao Boroumand Center, pokazuju kako su snajperisti zauzeli pozicije na krovovima zgrada, uključujući Hotel Gilan i bolnicu Razi. Izvori iz bolnice Razi, koji su željeli ostati anonimni, potvrdili su da su medicinari bili pod pritiskom da ne dijele informacije o broju i vrsti ozljeda. Prema izvještajima BBC-a, prve žrtve su pale oko ponoći, s nekoliko prosvjednika pogođenih u vitalne organe pravim mecima, a ne gumenim.

Do ranih jutarnjih sati nedjelje, 18. siječnja, ulice Rašta bile su poprište sukoba. Očevici su opisali scenu kaosa, s desecima ozlijeđenih ljudi koji su pokušavali potražiti zaklon. Vlasti su nastavile s prekidima komunikacije, što je dodatno otežalo stvaranje jasne slike o situaciji. Reuters je izvijestio da je najmanje 15 ljudi nestalo tijekom noći, a kasnije su njihova tijela pronađena na različitim lokacijama izvan grada. Mnogi od ubijenih bili su mladi ljudi, neki čak i maloljetni, što je izazvalo dodatni šok i bijes među stanovništvom. Obdukcioni nalazi, do kojih je uspio doći IranWire, sugeriraju da su mnoga ubojstva bila izvršena iz blizine, što ukazuje na namjernu i brutalnu taktiku gušenja prosvjeda.

Noć je bila obojena vapajima ljudi i mirisom suzavca; osjećali smo se potpuno nemoćno pred brutalnošću.

Jutro poslije: Nedjelja, 18. siječnja 2026. – 08:00 do 14:00 sati

Nedjeljno jutro donijelo je prividno zatišje. Ulice su bile sablasno prazne, ali tragovi nasilja, poput razbijenih izloga i spaljenih kontejnera, bili su posvuda. Oko 08:00 sati, snage sigurnosti započele su s masovnim uhićenjima. Prema izvještajima Human Rights Watcha, stotine ljudi su privedene i odvedene na nepoznate lokacije. Mnogi od uhićenih nisu bili aktivni sudionici prosvjeda, već obični prolaznici ili stanovnici koji su pokušali dokumentirati događaje. Novinarski izvori iz unutrašnjosti IRGC-a, koji su se obratili IHR-u, otkrili su da je zapovjedništvo izdalo nalog za 'čistku grada', s ciljem zastrašivanja stanovništva i sprječavanja daljnjih prosvjeda.

Tijekom prijepodneva, obitelji su počele tražiti svoje nestale članove. Bolnice su odbijale pružiti informacije, a mrtvačnice su bile pod strogim nadzorom. Boroumand Center je dokumentirao najmanje sedam slučajeva gdje su obitelji bile prisiljene potpisati izjave da neće javno govoriti o smrti svojih najmilijih u zamjenu za preuzimanje tijela. Izvještaji BBC-a i Reutersa spomenuli su i slučajeve zlostavljanja u pritvoru, uključujući premlaćivanje i uskraćivanje medicinske pomoći. Tijekom popodnevnih sati, gradskim ulicama počeli su patrolirati oklopljeni transporteri, a helikopteri su nadlijetali Rašt, stvarajući atmosferu okupiranog grada. Unatoč tome, mali džepovi otpora su se nastavili, s pojedincima koji su postavljali zahtjeve za pravdom putem širenja informacija usprkos ograničenjima interneta.

Drugi val nasilja: Nedjelja, 18. siječnja 2026. – 18:00 do Ponoći

Unatoč intenzivnom zastrašivanju, manji prosvjedi ponovno su izbili u večernjim satima nedjelje. Ovaj put, fokus se prebacio na obiteljima nestalih i ubijenih, koje su zahtijevale informacije o svojim voljenima. Oko 19:00 sati, u blizini vjerskog kompleksa Saheb-ol-Zaman, došlo je do novih sukoba. Snage sigurnosti odgovorile su jednako brutalno, ovoga puta s još većom upotrebom snage. Amnesty International je dokumentirao slučajeve gdje su snage sigurnosti namjerno ciljale sanitetna vozila i medicinsko osoblje, sprječavajući ih da pruže pomoć ozlijeđenima. Najmanje tri medicinska radnika su uhićena, a njihova sudbina ostala je nepoznata tjednima.

Izvori IranWirea potvrdili su da su se specijalne jedinice IRGC-a, poznate po svojim drastičnim mjerama, uključile u akciju. Svjedoci su izvijestili o 'snimanju i pucanju' bez upozorenja. Izvješća Human Rights Watcha navode da je broj poginulih u drugom valu nasilja bio značajno veći. Među žrtvama su bila i djeca. Jedan od potresnih slučajeva je smrt 14-godišnjeg dječaka, Ali Reze Mohammadi, koji je pogođen dok je snimao scenu s balkona svoje kuće. Njegova smrt izazvala je val bijesa, ali i straha, jer su se prosvjedi smanjili zbog ogromne vojne prisutnosti i brutalnosti. Do ponoći, Rašt je bio grad u potpunom lockdownu, s potpunom kontrolom snaga sigurnosti nad svakim kutkom grada.

Posljedice i zataškavanje: Ponedjeljak, 19. siječnja 2026. – Jutro

Jutro 19. siječnja bilo je obilježeno pokušajima vlasti da zataškaju istinski razmjer tragedije. Državni mediji objavili su priče o 'stranim agentima' i 'teroristima' koji su krivi za nerede, ignorirajući svjedočenja građana i izvještaje međunarodnih organizacija. Prema izvještajima IHR-a, vlasti su vršile pritisak na bolnice i medicinsko osoblje da mijenjaju uzroke smrti u dokumentima, često navodeći 'nesretne slučajeve' ili 'srčane udare'. Mnoge obitelji su bile prisiljene održati tihe pogrebe, bez javnog okupljanja, pod prijetnjom uhićenja i daljnjih represija. Boroumand Center je prikupio dokaze o sustavnom brisanju digitalnih tragova, uključujući videozapise i fotografije s mobitela uhićenih osoba.

Procjene broja poginulih i uhićenih variraju. Dok su iranske vlasti tvrdile da je poginulo samo 5 'izgrednika', Amnesty International i Human Rights Watch, temeljeći se na desetcima svjedočenja i internim izvještajima, procijenili su da je najmanje 87 ljudi ubijeno u Raštu tijekom dviju noći, s više od 500 uhićenih. Mnogi od uhićenih su kasnije podvrgnuti 'ispitivanjima' koja su uključivala mučenje, prema izvješćima odvjetnika za ljudska prava koji su pokušali pristupiti svojim klijentima. Čak i tjednima nakon događaja, stanovnici Rašta živjeli su u strahu, a prisutnost snaga sigurnosti ostala je vidljiva podsjećajući na događaje koji su se dogodili. Zračna luka Rašt i morska luka Bandar Anzali bile su pod strožom kontrolom, sprječavajući bilo kakav pokušaj bijega ili ulaska nepoželjnih pojedinaca.

Ne smijemo zaboraviti što se dogodilo. Svaka žrtva zaslužuje da se njezina priča ispriča.

Pravda u Raštu: Izgledi za budućnost

Unatoč pokušajima zataškavanja, istina o masakru u Raštu postupno izlazi na vidjelo zahvaljujući hrabrosti preživjelih, svjedoka i međunarodnih organizacija za ljudska prava. Ključno će biti prikupljanje daljnjih dokaza i vršenje pritiska na međunarodnu zajednicu da odgovorne privede pravdi. Amnesty International i Human Rights Watch nastavljaju dokumentirati slučajeve kršenja ljudskih prava, dok Iran Human Rights pruža platformu za disidente. U budućnosti će biti esencijalno osigurati zaštitu za žrtve i svjedoke te uspostaviti neovisni mehanizam za istragu zločina protiv čovječnosti. Samo tako se može postići istinska pravda i spriječiti ponavljanje takvih tragičnih događaja. Borba za pravdu u Raštu je simbol šire borbe za ljudska prava u Iranu.